O KATEDRI
Povijest fizioterapije u Republici Hrvatskoj
Irena Klaić, Snježana Schuster
Fizioterapija kao zdravstvena profesija prepoznata je u RH početkom 20 stoljeća. Njezini počeci vezani su uz razvoj ortopedije, medicinske i socijalne rehabilitacije. Smatra se da su temelji takvog razvoja postavljeni još 1908. godine kada dolazi do osnutka današnje Klinike za ortopediju KBC Zagreb (nekad ortopedskog zavoda vezanog uz prvi ortopedski odjel za ranjenike, prve ortopedske radionice, te radionice za osposobljavanje invalida). Ovi počeci rezultat su prvenstveno rada i nastojanja prof. dr. Božidara Špišića (1879.-1957.) (HAZU, 2005.)
Prof. dr. Božidar Špišić (1879.-1957.) organizirao je Kliniku za ortopediju na tada najsuvremeniji način, a osim prevencije i kirurškog liječenja Špišić je od samoga početka uočio važnost rehabilitacije i fizikalne terapije. Stoga se opravdano može smatrati začetnikom i promicateljem fizioterapijske profesije u Hrvatskoj.
Postepeno formiranje uloge fizioterapeuta proizašlo iz potreba ortopedske kirurgije obilježilo je u to doba razvoj struke u cijelom svijetu o čemu je ostavljen i pisani trag prof. Špišića.
„Valjalo je oslabljenim mišicama vratiti snagu, ukočene zglobove učiniti gipkima, a uzetim živcima povratiti život. Tolikim jadnicima bez ruku i nogu valjalo je pomoći protezama. Tu je zadaću preuzela hirurška ortopedija, koja je kod nas bila još malo poznata.“
Osim navedenog, razvoj fizioterapije povezan je uz djelovanje današnje Poliklinike za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i reumatske bolesti „Drago Čop“ koja počinje s radom 1928. godine kao «Javno kupalište i Zavod za hidroterapiju i fizikalnu medicinu u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je to prva reumatološka ustanova u jugoistočnom dijelu Europe čiji je utemeljitelj i prvi ravnatelj bio dr. Drago Čop po kojem ustanova i danas nosi ime.
Počeci uvođenja fizioterapije vezuju se također uz današnju Kliničku bolnicu Sestara Milosrdnica i internistu dr. Luju Thallera. 1938. osnovan je Odsjek za fizikalnu terapiju i reumatizam na Internom odjelu Bolnice, koji 1941. godine prerasta u prvi samostalni Odjel za fizikalnu terapiju i reumatologiju. Odsjek, a potom i Odjel vodio je prof. dr. sc. Jozo Budak (1902. -1966.) koji je od 1939. godine nosio naziv specijalista fizikalne terapije, balneologije i klimatologije. Zanimljivo je da je prof. Budak bio prvi hrvatski specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije, te da je 1942. godine osnovao Katedru za fizikalnu terapiju i balneologiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Prema navodima same Klinike stoji pak činjenica da je prof. Budak 1946. godine predložio Medicinskom fakultetu u Zagrebu osnivanje samostalne Katedre za fizikalnu terapiju koja bi skrbila o razvoju nastave i struke, što tada nažalost, nije realizirano (www.kbsm.hr).
Za razvoj fizioterapijske djelatnosti i organizirano obrazovanje fizioterapeuta značajna je činjenica da je prof. dr. Jozo Budak zaslužan za osnivanje prve Škole za fizikalnu medicinu i röntgen utemeljene 1947. godine iz koje izlaze i prve generacije fizioterapeuta. Manje je poznato da je prof. Budak i jedan od utemeljitelja ljetovališta u Igalu gdje se odvijala nastava Studija fizioterapije Više medicinske škole Zagrebu
Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinički bolnički centar i Hrvatski liječnički zbor: Simpozij Božidar Špišić – zasade i razvoj ortopedije na našem području. Zagreb, listopad 2005.
Jurinić A. Povijest fizioterapije u Hrvatskoj. FIZIOinfo 8(2), 2007; 7-15.
Lovrić S. 20 – godišnjica Škole za fizikalnu medicinu i röntgen u Zagrebu, razdoblje 1947. – 1967. Zagreb, 1967.
Špišić, B (uredio). Iz Spomenice ortopedskog zavoda u Zagrebu 1915.-1925. Biblioteka „Medicinski pregled“ br. 1, Zagreb, 1926. preuzeto sa http://www.hdfrm.com/pozivnicaspisicknjiga.htm od ožujka 2008.
Klinika za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KBSM, Vinogradska 29. Povijest klinike, preuzeto sa http://www.kbsm.hr/klinike_i_zavodi/reumatologija_skupovi.htm od travnja 2008.
Bitne značajke fizioterapijske struke i profesionalnog djelovanja
Lukrecija Jakuš
Fizioterapeut je zdravstveni stručnjak koji planira i provodi preventivne, terapijske i rehabilitacijske postupke, primjenjujući znanja i vještine iz područja fizioterapije, kliničke kineziologije, osnovnih biomedicinskih znanosti, kliničke medicine i ostalih srodnih područja. Fizioterapeut u okviru svoje djelatnosti provodi postupke procjene, intervencije i evaluacije terapijskih i rehabilitacijskih učinaka. Također sudjeluje u postupcima primarne i sekundarne prevencije. Američka udruga fizioterapeuta definira fizioterapeuta kao "zdravstvenog stručnjaka koji radi s osobama svih dobi kako bi održao i poticao zdravlje i nadomjestio funkcije i samostalnost kada pojedinci imaju probleme izazvane tjelesnim, psihološkim i drugim poremećajima ili onesposobljenost koja je proizvod tih poremećaja" (APTA, 2003.). U tom smislu, fizioterapeut je neizostavni član transdisciplinarnih zdravstvenih ili habilitacijskih timova.
Fizioterapeut planira, organizira i provodi fizioterapijski proces koji uključuje fizioterapijsku procjenu, fizioterapijsku, odnosno, funkcionalnu dijagnozu, plan fizioterapije, fizioterapijsku intervenciju, te evaluaciju učinka. Fizioterapeut provodi fizioterapijski proces rukovodeći se etičkim i stručnim načelima zdravstvenog djelatnika, u skladu sa etičkim kodeksom nacionalne strukovne udruge i usuglašenim standardima fizioterapijske prakse na europskom nivou. Standardi su neophodni da bi javnosti demonstrirali uključenost fizioterapeuta u proces osiguranja kvalitete usluga koje pružaju, te mehanizama njene kontrole i unapređenja. Standardi vode fizioterapeute u primjeni i evaluaciji svakodnevnog praktičnog rada, te usmjeravaju razvoj edukacije u struci. Pri tome, omogućavaju uspješnu komunikaciju među članovima struke, sa poslodavcima, drugim zdravstvenim djelatnicima, javnošću i vladinim tijelima. Na taj način pridonose prepoznavanju temeljne prirode i stručne pozadine fizioterapijske djelatnosti (WCPT, 2007.). Specifični standardi struke moraju odgovarati trenutnom društveno političkom i ekonomskom okruženju u kojem fizioterapija nalazi svoje mjesto, tj. usuglašeni od strane nacionalnih udruženja fizioterapeuta. Primjerice, Hrvatski zbor fizioterapeuta opisuje 24 temeljna standarda struke koji se odnose na područje edukacije, primjene fizioterapijskog procesa, radnog okruženja i sigurnosti na radu, te osiguranja kvalitete (HZF, 2002.).
Za odgovorno provođenje fizioterapijskog procesa fizioterapeut mora imati znanja i vještine koja mu omogućuju da na osnovu ciljane procjene postavi funkcionalnu dijagnozu i odredi fizioterapijsku intervenciju kojom djeluje u cilju liječenja ili olakšavanja posljedica oštećenja, funkcionalnog ograničenja ili onesposobljenosti te povećanja sposobnosti izvođenja zadataka koji se odnose na aktivnosti brige o sebi i domaćinstvu, u socijalnoj i profesionalnoj integraciji ili reintegraciji, te aktivnostima slobodnog vremena. Fizioterapeut također mora posjedovati znanja i vještine koje omogućuju uspješnu komunikaciju s pacijentom, njegovom obitelji i ostalim članovima stručnog tima. Fizioterapeut na taj način pruža informacije i razvija vještine koje unapređuju neovisnost i omogućavaju da pacijent vodi adekvatnu brigu o sebi i nakon otpusta. Fizioterapeut nužno vodi dokumentaciju o oblicima intervencije i parametrima primjene, te direktnim posljedicama svake intervencije u terminima funkcionalnog statusa, kao što su promjene osjeta boli, promjene ostalih senzacija, refleksa, jakosti, izdržljivosti, kvalitete i opsega pokreta u zglobu. Uz navedeno, fizioterapeut mora posjedovati znanja i vještine potrebne za evaluaciju fizioterapijskog procesa, provođenje istraživanja u fizioterapiji i sudjelovanja u izobrazbi studenata u dodiplomskoj nastavi. Djelatnost fizioterapeuta obuhvaća primjenu znanja i vještina koje su znanstveno vrednovane i koje počivaju na „evidence based“ pristupu tj. na dokazima utemeljenoj praksi.
Fizioterapeuti pomažu osobama svih dobi koje imaju probleme vezane uz sustav za pokretanje. Svakodnevno fizioterapeuti u Hrvatskoj pomažu desecima tisuća ljudi rješavanjem problema boli; prevencijom ili sprječavanjem, te usporavanjem progresije oštećenja, funkcionalnog ograničenja, onesposobljenosti ili promjena u tjelesnim funkcijama i zdravstvenom statusu koje bi mogle nastupiti zbog ozljeda, bolesti ili drugih uzroka; obnavljanjem, zadržavanjem i promidžbom dobre kondicije, zdravlja općenito i optimalne kvalitete života.
Područja rada fizioterapeuta
Fizioterapeut sudjeluje u unapređenju zdravlja, prevenciji i liječenju bolesti i poremećaja putem habilitacije i rehabilitacije osoba. U tom pogledu, fizioterapeut ostvaruje svoju najzastupljeniju kliničku ulogu.
Fizioterapeuti najčešće pomažu osobama s problemima mišićno-koštanog sustava koji su često uzrokovani lošim držanjem tijela, tj. narušenim posturalnim odnosima. U svom radu pri tome nailaze na simptome kao što su bol u zglobovima i mišićima, trnci u udovima, ograničenje pokretljivosti i poremećen tonus posturalnih mišića, čiji uzroci mogu biti upalne ili degenerativne promjene na zglobovima, mišićima i vezivnim strukturama. Fizioterapeut rješava probleme koje osoba ima nakon ozljeđivanja u sportu, rekreaciji, prometu ili pri radu.
Ozljede i bolesti, mozga i leđne moždine, te perifernog živčanog sustava s posljedično različitim simptomima česti su problemi s kojima se fizioterapeut susreće u području neurologije. Fizioterapeut sudjeluje u poticanju i olakšavanju normalnog motoričkog razvoja djeteta s kašnjenjem ili odstupanjima u razvoju. Fizioterapeutovu pomoć, također traže osobe s plućnim bolestima, bolestima srca i krvnih žila.
Fizioterapeut odabranim postupcima sudjeluje u unapređenju zdravlja žena, pripremi trudnica za porod i poslijeporođajnom tretmanu rodilja. Pomaže i osobama s problemima osteoporoze i inkontinencije u klimakteriju i menopauzi.
Prevencija bolesti i poremećaja sustava za kretanje te ostalih tjelesnih sustava postala je imperativ u medicini. Stoga bi i fizioterapeut u svom radu trebao poglavito pomagati osobama koje žele održati dobru zdravstvenu i tjelesnu kondiciju i spriječiti ozljeđivanje pri bavljenju profesionalnim ili uobičajenim svakodnevnim aktivnostima, sportom ili rekreacijom.
Fizioterapeut je član medicinskog tima ili rehabilitacijskog tima u općim, dnevnim i kliničkim bolnicama, te specijalnim bolnicama za rehabilitaciju. On radi i u domovima zdravlja, domovima umirovljenika, centrima za rehabilitaciju osoba s posebnim potrebama, ustanovama za njegu i rehabilitaciju u kući. Na unapređenju zdravlja i postupcima prevencije fizioterapeut radi unutar fitness centara, sportskih klubova, u školama i dječjim vrtićima, te dnevnim centrima za skrb o starijim osobama. Fizioterapeut svojom djelatnošću upotpunjuje i proširuje usluge zdravstvenog turizma.
Uz vlastito trajno stručno usavršavanje, fizioterapeut sudjeluje u edukaciji studenata, edukaciji svojih kolega, ali i ostalih članova rehabilitacijskog tima.
Fizioterapija je složen proces rada fizioterapeuta u kojem se određeni postupci provode tijekom raznih faza, a koje se u praktičnoj provedbi prožimaju bez točno utvrđenih granica. Tako govorimo o fizioterapijskoj procjeni, fizioterapijskoj intervenciji i evaluaciji terapijskih učinaka.
Fizioterapeutska procjena pacijenta počinje razgovorom o problemu zbog kojeg osoba traži pomoć fizioterapeuta, opisivanjem uzroka problema, te njihova utjecaja na svakodnevni život pacijenta. Promatranjem pacijentova tijela, s posebnom pozornosti na funkciju mišića, zglobova, živčanog, kardiovaskularnog i respiratornog sustava, te postupcima mjerenja ocjenjuje se njegov funkcionalni status. Na temelju interpretacije rezultata procjene, fizioterapeut i pacijent zajednički postavljaju realne ciljeve fizioterapijskog tretmana. Izrađuje se plan i program fizioterapije kojim je moguće ostvariti postavljene ciljeve, te određuju rokovi za njihovo postizanje.
Fizioterapijska intervencija odnosi se na primjenu tretmana preko pokreta i provođenje ciljanih fizioterapijskih tehnika koje se određuju na temelju dobivene procjene.
Koristeći se biomehaničkim zakonitostima pokreta i neurofiziološkim mehanizmima, raznim konceptima i tehnikama fizioterapeut može poboljšati pokretljivost u zglobu, regulirati mišićni tonus, utjecati na bolje funkcioniranje kardiovaskularnog i respiratornog sustava, te tako naučiti osobu kako da se koristi vlastitim tijelom na najbolji način. U svakodnevnom radu, osim manualnim tehnikama i postupcima, fizioterapeut se služi elektroterapijom (magnetoterapijom, termoterapijom, ultrazvučnom terapijom), balneoterapijom, svjetlosnom terapijom, hidroterapijom i drugim fizikalnim čimbenicima.
Fizioterapeut procjenjuje učinke svog rada u tijeku i na kraju tretmana postupcima mjerenja i dokumentiranjem relevantnih podataka za svakog pacijenta posebno. Evaluacija učinaka rada pomaže pacijentu i fizioterapeutu u postavljanju daljnjih zajedničkih ciljeva i odabiru optimalnih postupaka fizioterapije, ali i vrednovanju svakoga fizioterapijskog postupka.
Fizioterapeut, provodeći postupke fizioterapije u čvrstoj suradnji s ostalim članovima medicinskog tima, djeluje na povećanje razine funkcionalnog oporavka bolesnika, smanjenje učestalosti komplikacija osnovne bolesti te pridonosi skraćenju bolesnikova boravka u bolnici, a nakon bolničkog liječenja, faza oporavka i rehabilitacije često se nastavlja u ambulantnim jedinicama, specijalnim bolnicama i lječilištima ili se fizioterapija provodi u bolesnikovu domu.
S obzirom na napredak medicine i rehabilitacijske znanosti danas postaju sve evidentnija tri paralelna puta profesionalnog napredovanja fizioterapeuta koja mu omogućuju da ostvari svoje profesionalne uloge. Oni se očituju kao napredovanje u području kliničkog rada kroz razvoj uloge kliničkog specijalista, fizioterapeuta proširenog djelokruga rada, ili fizioterapeuta - konzultanta. Sve tri uloge smatraju se naprednim kliničkim ulogama koje zahtijevaju dovoljan broj godina kliničkog specijalističkog iskustva i dodatnog obrazovanja fizioterapeuta. Globalnim promjenama u sustavu visokog obrazovanja, pa tako i u RH, fizioterapeutima se otvara mogućnost napredovanja izvan direktnog kliničkog okruženja kao što je napredovanje u području obrazovanja – npr. uloga fizioterapeuta asistenta, predavača, ili u području istraživačkog rada. Dodatna mogućnost napredovanja očituje se u području upravljačke, rukovoditeljske, tj. menadžerske uloge fizioterapeuta.
APTA. Guide to Physical Therapist Practice - second edition, 2003.
HZF. Standardi u fizioterapiji – Prijedlog integralne verzije Ureda za standarde Hrvatskog zbora fizioterapeuta. Split: HZF, 2002.
WCPT. Declaration of principle - Standards of Physical Therapy Practice. Revised and re- approved at the 16th General Meeting of WCPT June 2007.
